„Želim otvorenu vezu, ali partnerica to ne želi. Mogu li je nagovoriti?”

Petrin odgovor

Dragi čitatelju,

tema otvorenih odnosa sve je prisutnija i o njoj se danas govori mnogo otvorenije nego prije. Ponekad čak imam dojam da se stvara nova podjela: ili ćemo prihvatiti da nas tijekom dugog odnosa mogu privući i drugi ljudi pa ćemo „pošteno” otvoriti vezu ili ćemo se pretvarati da nas nitko drugi ne zanima, dok se neki ljudi potiho upuštaju u prevare. Između tih dviju krajnosti ima mnogo više prostora nego što se na prvi pogled čini.

Otvorena veza nije automatski ni naprednija ni iskrenija od monogamne, kao što ni monogamija sama po sebi nije jamstvo vjernosti, bliskosti i dobrog odnosa. Mnogo je važnije pitanje kakav odnos dvoje ljudi zaista želi i žele li ga oboje.

Zato možete razgovarati s partnericom. Možete joj objasniti što vas privlači u toj ideji, zajedno istraživati što za svakoga od vas znači monogamija. Ali jednu stvar ne bih pokušavala: nagovoriti je. Jer golema je razlika između rečenice „ovo me plaši, ali i mene zanima” i rečenice „ne želim to, ali pristat ću jer se bojim da ćeš me ostaviti”. Druga rečenica nije dobar temelj za otvaranje odnosa.

Otvorena veza mijenja pravila odnosa

Ponekad zamišljamo otvorenu vezu kao monogamni odnos kojem smo dodali malo seksualne slobode. Kao da postojećem paketu dodamo novu opciju. U stvarnosti ste upravo promijenili pravila odnosa.

Odjednom naviru pitanja koja prije možda nikada niste morali postaviti. S kim smijemo? Koliko puta? Želimo li znati detalje? Smije li se prespavati? Što ako se netko zaljubi? Što ako jedan partner ima više prilika od drugoga? Zamišljao sam samo kako se nalazim s drugim ženama, a odjednom mi se život pretvorio u horor jer moja partnerica izgleda fenomenalno dok se nalazi s nekim drugim.

Teoretski smo svi vrlo napredni dok netko ne stavi parfem i ne krene prema vratima.

Poznajem desetak parova koji su odlučili otvoriti odnos uvjereni da je upravo to ono što žele. Kod nekih se dogodilo nešto sasvim drugo: tek kada su otvorili odnos, shvatili su da su zapravo mnogo monogamniji nego što su mislili. Drugi su se razveli i završili u vezi s osobom koja je u početku trebala biti „dodatna opcija”. Kod trećih se početna ideja, često mnogo ljepša u mašti nego u stvarnosti, sudarila s ljubomorom, povrijeđenošću i emocijama koje nisu očekivali. Ono što je u zamišljenom scenariju izgledalo uzbudljivo, u stvarnosti je otvorilo toliko rana da njihov odnos to nije preživio.

To ne govorim kao dokaz da otvoreni odnosi ne funkcioniraju. Naprotiv. Poznajem i ljude koji godinama žive upravo tako i djeluju mi istinski zadovoljno. I pritom ne mislim na parove koji zbog susjeda, obitelji ili lijepe slike na Facebooku održavaju fasadu skladnog braka, nego na partnere s bogatim životnim iskustvom koji su se našli u odnosu kakav oboje žele. Među njima postoji duboka bliskost, razgovaraju o svojim mislima, željama i iskustvima, jedno drugome su dom i treća osoba im nije zamjena za partnera niti potraga za nekim „boljim”. Njihov odnos nije otvoren zato što jedno drugome nisu dovoljni, nego zato što su oboje izabrali takav oblik seksualnosti.

Opisala bih to ovako: treća osoba za njih je poput nove ljuljačke u parku. Zabavna je kada se na njoj požele zaljuljati, ali oboje jako dobro znaju gdje su oni. Ta ljuljačka ostaje gdje jest, bez daljnjih emocija i pokušaja da je postave u vlastiti dnevni boravak. U tome je golema razlika!

Rekla je ne

Otvoreni odnosi mogu funkcionirati. Ali ne zato što su ljudi u njima manje ljubomorni, manje vezani ili emocionalno napredniji od ostalih. Funkcioniraju kada ljudi mogu iskreno razgovarati o željama, granicama, ljubomori, sigurnosti, seksualnom zdravlju, osjećajima i promjenama dogovora i kada obje osobe imaju stvarnu mogućnost reći ne.

Vama je partnerica već rekla ne. Dodala je samo: „Ali možda ću pristati da te ne izgubim”. Tu bih se na vašem mjestu zaustavila. Jer ako nakon toga počnete objašnjavati zašto to nije strašno, uvjeravati je da će se naviknuti ili govoriti da je problem samo u njezinoj nesigurnosti, vrlo lako možete od razgovora prijeći u pritisak. Pristanak nije samo izgovoreno da, važno je i s kojeg mjesta da dolazi.

Ako na seksualni ili partnerski dogovor koji ne želi osoba pristaje samo zato što vjeruje da će u suprotnom izgubiti partnera, cijena pristanka može biti vrlo visoka. Možda će izvana pokušavati biti cool, a iznutra svakim vašim odlaskom osjećati da mora progutati još jedan komadić sebe kako bi sačuvala vezu.

Rješenje nije objasniti joj da ne treba biti ljubomorna jer vam je sve na svijetu. Ljubomora se može istraživati i o njoj se može razgovarati. Ali granica nije isto što i nesigurnost. Netko može biti vrlo siguran u sebe i svejedno željeti monogaman odnos.

Možda biste zato, umjesto da se pitate kako je nagovoriti, trebali sebi postaviti teže pitanje: „Ako ona ne pristane na otvorenu vezu, mogu li ja iskreno i bez zamjeranja nastaviti monogaman odnos s njom?”

Ne morate se odreći fantazija. Možete istražiti što vam ideja otvorenosti predstavlja. Seksualnu raznolikost? Novo uzbuđenje? Slobodu? Potvrdu da ste poželjni? Strah da ćete cijeli život biti s jednom osobom? Nešto što vam nedostaje u vašem seksualnom odnosu?

Ponekad tek kada otkrijemo što je ispod želje, shvatimo da postoje i drugi načini da dio toga unesemo u postojeći odnos. A možda ćete shvatiti da vam je mogućnost odnosa s drugima toliko važna da više ne želite živjeti monogamno. Tada ćete morati donijeti tešku, ali poštenu odluku.

Ono što ne možete pošteno napraviti jest zadržati partnericu pod uvjetom da ona postane osoba kakva ne želi biti. Otvorena veza nije otvorena zato što su otvorena vrata prema drugima, nego tek onda kada obje osobe mogu slobodno odlučiti žele li proći kroz ta vrata.